Novac, banke i numizmatika

Potreba za novcem (u različitim oblicima), boljim i lagodnijim životom postoji kroz čitavu ljudsku prošlost. Njegova osnovna namena jeste sredstvo razmene dobara i usluga, odnosno on je platežno sredstvo kojim se može doći do bilo koje robe. Najviše se upotrebljava kako bi kupili željenu stvar ili ispalitili neke dugove. Osim toga on je čuvar vrednosti (imovine) i jedinica obračuna. Pored svog ekonomskog uticaja imao je veliki društveni i kulturološki značaj za čovečanstvo.


GALERIJA

Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika
Novac, banke i numizmatika

Naziv potiče od latinske reči „pecunia“ – govedo, što označava bogatstvo. Ono je u dalekoj prošlosti bilo prvi oblik novca, odnosno najpoželjnija roba za razmenu. Prvi dakle oblik trgovine bio je naturalni. Većina onoga što je stanovnicima bilo potrebno proizvodili su na svom posedu a ono što se nije proizvodilo nabavljalo se razmenom. Proizvodilo se i za sopstvene potrebe ali i za tržište. Vremenom su se pojedini delovi tržišta zasitili određenom robom pa se javila ideja da se razmena vrši za neku fisknu stvar – tada se pojavio novac. On je postao roba kojom se mogla kupiti svaka roba. Tokom istorije on je imao raznih oblika: slonova kost, perle, probušeno kamenje itd. Kovani novac pojavio se oko VII veka pre nove ere na području Male Azije. Izrađivao se od elektruma, odnosno prirodne legure zlata i srebra, da bi vremenom počeo da se proizvodi od zlata, srebra, bakra, bronze, nikla ili gvožđa. Od vremena Aleksandra Velikog (IV vek p.n.e) zaživeo je običaj da se na novcu kuje lik vladara. Time se veličao i vladar ali se i povećavalo poverenje u državu koja ga je kovala. Država počinje da stavlja žigove na kovani novac pa se pojavljuju monete i monetarne ekonomije – u Persiji, Egiptu, Rimu. Potreba za sirovinama od kojih se kovao novac sve je više rasla. Jednim delom države su koristile svoje prirodne resurse ali su ih nabavljali i tokom ratnih pohoda. Otkrićem novog kontinenta Amerike novac se „preporodio“. Na hiljade tona zlata i srebra oteto je od Inka (i ostalih naroda novog kontinenta), što je dovelo do naglog razvoja Evrope. Do tada se novac proizvodio ručno ali u XVI veku nastaju mašine za njegovo kovanje. Ipak, počinje da se javlja problem pada kupovne moći usled tolike količine plemenitih metala u odnosu na druge proizvode.

Izuzetno važna institucija koja se bavi novcem jeste banka. Taj pojam potiče od latinske reči „banco“ što znači klupa (šalter). Njen osnovni zadatak jeste deponovanje i čuvanje novca sve dok onome ko ga je uplatio ponovo ne zatreba, kao i davanje novca na zajam uz određenu kamatu. Bankarstvom su se ljudi bavili još u Vavilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu. U srednjem veku uzimanje kamate crkva je smatrala grehom tako da su neke zemlje zabranjivale otvaranje banaka. Prva moderna banka bila je „Casa di Sant Giorgio“ (Banka svetog Đorđa) osnovana 1407. godine u Đenovi u Italiji. Za začetak bankarstva u Italiji najzaslužnija je porodica Mediči koja se bavila zajmovima i pre osnivanja svoje prve banke. Ovi poslovi nisu uvek bili po zakonu tako da su pripadnici porodice Mediči često bili osuđivani čak i na smrt. Osnivač prve banke odlučio je da ovaj posao legalizuje i prvo čime se bavio bila je trgovina valutama, kojih je u Đenovi bilo puno usled njenog trgovačkog značaja. Vremenom je ovaj posao vođen sve uspešnije i profesionalnije a proširen je i na ostale gradove Italije. Šansu za zaradu uvideli su i drugi pa se ovakvi poslovi počinju pokretati i u Nizozemskoj, Engleskoj i Francuskoj. Bankarstvo postaje unosan i neophodan posao do današnjih dana.

Novac ima i svoju istorijsku vrednost tako da postoji pomoćna istorijska nauka koja se njime bavi – numizmatika. Naziv je nastao od latinske reči „numisma“ (kovani novac). Ova naučna disciplina se bavi proučavanjem nastanka, izrade, razvoja i upotrebe kovanog novca i njegovim istorijskim značenjem. Pored novca u sferu proučavanja potpadaju medalje, odlikovanja, plakete, značke, papirni novac i dr. Prema vremenskih razdobljima koja proučava deli se na: antičku, srednjovekovnu, novovekovnu i modernu numizmatiku. Zbirke novčića pominju se još u antičkim izvorima ali se začetak numizmatike vezuje za „Raspravu o nastanku, prirodi, pravu i menjanju kovanog novca“, objavljenu u XIV veku. Tada se pojavljuju i prvi pravi kolekcionari, Olivero Forza i Frančesko Petrarka. U XVIII veku dolazi do utemeljivanja numizmatike kao discipline pojavom stručne literature, sakupljača i obrađivača građe, formiranjem numizmatičkih društava. Danas se jedan deo numizmatičke građe nalazi u privatnom vlasništvo ali su najveće zbirke u poznatim svetskim muzejima Londona, Pariza, Berlina, Beča, Nju Jorka itd.

 

Vladimir Lukić

dipl. istoričar