Noćna putovanja – dobitak udružen s gubitkom

Da li je ljubav prema putovanjima dovoljno velika da nam ublažava tegobe koje osećamo nakon provedenih mnogo sati u neprirodnom položaju tela na malom prostoru sa kog nemamo priliku da se pomerimo kada želimo, ili ako se pomerimo, naše kretanje je ograničeno; ili je pak nedostatak finansijskih sredstava, zbog kojih ne možemo obezbediti sebi komformnije putovanje, razlog zbog kog se opredeljujemo za putovanja sa noćnim vožnjama autobusom?


Postoje vidovi prevoza sa kojima putovanje u noćnim satima ne mora nužno da znači bol u leđima i drugim delovima tela kao što je to npr. slučaj kod železnice. Takođe, tu je i avionski prevoz koji obezbeđuje lepe poglede kroz prozor prilikom leta iznad većih gradova, kada se vidi gomila malih svetala koja, gledano sa visine, obrazuju zanimljive svetleće oblike i kod koga je vreme provedeno u putu uglavnom kraće.

Međutim, železnica nije dovoljno popularan vid prevoza do turističke destinacije sem kada sama po sebi predstavlja atrakciju, a fobija od aviona široko je rasprostranjen problem koji deo putnika odvraća od leta, kao i cena samog leta.

Autobus je masovno sredstvo transporta, koje zbog svoje ekonomičnosti predstavlja čest izbor prevoza u sklopu turističkih aranžmana, ali i kad je reč o individualnim putovanjima. Sada se i do daljih destinacija prevozi autobusom.

Što je duže putovanje do destinacije, u slučaju ograničenog komfora, putnici postaju nezadovoljniji. Što su putnici nezadovoljniji, pronalaze veći broj zamerki organizatoru, zaboravljajući da nižom cenom aranžmana i putovanjem transportnim sredstvom koje nije najbolje rešenje za odabranu lokaciju, opada i kvalitet samog putovanja.

Kao primer za ovo mogu nam poslužiti sve popularnija masovna putovanja u realizaciji putničkih agencija, a naročito kada je reč o prazničnim putovanjima.

San u toku prevoza je nekvalitetan, pauze koje su obavezne su nedovoljne da se čovek „protegne“ i prošeta, ali dovoljno česte da se onemogući kontinuitet sna svima koji ne uspevaju da čvrsto zaspu na sedištima nepredviđenim za to.

Bol u leđima svakim satom raste, vreme sporije prolazi. Evidentno je da se opredeljenjem za ovaj tip putovanja nešto i gubi, a ne samo dobija ušteda novca i boravak na lokaciji koja bi u nekim drugim varijantama možda bila nedostupna.

Kada se stigne na odredište, da li je naš organizam, nedovoljno odmoran, sposoban da istinski doživi ono čemu se radovao?

Mnogo putnika će odgovoriti pozitivno na ovo pitanje, ali i znatnom delu njih neće biti strano da priznaju da bi im doživljaj željene atrakcije bio dublji i jači da su bili odmorniji.

 

Nataša Blagojević

dipl. turizmolog